Vrijeme je da se probudimo iz dubokog sna!!!

Sjajan govor profesora Spahića o nakaradnom stanju u državi. Sjajna historijska poređenja. Da Vas nema profesore trebalo bi Vas izmisliti - bez dlake na jeziku!!!

Pećina Megara, poznata još i kao Kuvija, nalazi se sjeverozapadnoj padini Orlovca, na planini Preslici u zapadnom dijelu planinskog sklopa planine Bjelašnice. Najlakši pristup pećini je od Tarčina dolinom potoka Bioča u blizini sela Budmolići. U početku asfaltnim putem, a kasnije dobrom makadamskim putem prema Mehinoj Luci i Dalje prema Laništima, širokog proplanka gdje su se nekad nalazile šumske kuće. Od tog mjesta do pećine vodi šumska staza.Ulaz pećine nalazi se na 1290 m n/v. Od Laništa do pećine je oko 500 m vazdušne linije

U morfološkom pogledu pećina je pećina je vrlo jednostavnog oblika i sastoji se od jednog jedinog kanala ukupne dužine nešto preko 220 m. Od ulaza koji je dosta prostran, pećina se pruža prema sjeveroistoku u obliku širokog i prostranog hodnika. Dužina tog dijela je oko 30m.

Odatle se pravac naglo mijenja i do kraja pećine zadržava generalni pravac prema jugoistoku. Na 60 m od ulaza hodnik se širi na prostranu dvoranu dužine oko 70 m največe širine 25 i visine 10 m. To je tz "Fialina dvorana" Iza ove dvoraane pećina nastavlja nešto užim hodnikom na dužini oko 30 m do završne dvorane. Dimenzije ove dvorane taakođe su impresivne, dužine oko 40 m, širine 27 m i visine preko 13 m.

Pećina Megara poznata je kao jedno od najbogatijih nalazišta pećinskog medvjeda (Ursus spelacus) koji je živio u vrijeme posljednjeg ledenog doba: Prva iskopavanja su vršena 1892. godine i imali su velikog odjeka u tadašnjim naučnom svijetu u Europi zbog svojih nalza, posebno zbog nalaza največe lubanje pećinskog medvjeda u ovom dijelu Europe.Zbog toga je nešto kasnije ovu pećinu posjetio i poznati hrvatski geolog i paleontolog Dragutin Gojanović-Kramberg, čuveni otkrivač krapinskog pračovjeka (neandertalca). Značaj nalaza potakao je i kasnija paleontološka iskopavanja koja je u 1970. godini M. MAlcasz sa Instituta za geologiju kvartara u Zagrebu.

Interesantno je napomenuti da je u ovoj pećini nastala krajem 19. stoljeća prva fotografija u unutrašnjosti jedne pećine u BiH.

Gotovo cijela unutrašnjost pećine ispunjena je veoma bogatim sigastim tvorevinama: stalgnitima, stalaktitima, stubovima, impresivnim raznobojnim saljevima sa pojavom pećinskog mlijeka, bigrenim kadama od kojih neke tokom cijele godine zadržavaju vodu. Posebno je karakterističan sljev koji svojim izgledom podsjeća na neku mitsku životinju.

Po svom bogatstvu pećinskih ukrasa pećina Megara spada među najljepše pećine u BiH . Osim toga, na tlu pećine i danas se mogu naći brojne kosti pećinskog medvjeda, a na bočnim zidovima mogu se vidjeti brojni potpisi posjetilaca koji datiraju od početka 20. stoljeća do naših dana. 

Svakako ako budete u prilici da posjetite Megaru nemojte to propustiti. Ukoliko želite posjetiti Megaru morate se obratiti opštini Hadžići ili Turističkoj zajednici Kantona Sarajevo.

Prije nekoliko dana, posredstvom Vica Fergusona, nekadašnjeg britanskog vojnika, koji je u vrijeme ratnih dešavanja bio na misiji u Sarajevu, četvero bh. paraolimpijaca otputovalo je na pripreme u Englesku.

Pogledajte ovu ženu i zapamtite je zauvek!
Svet nije samo sada ovakav, on je uvijek bio takav - nagradu ne dobije uvijek onaj ko je nje najdostojniji .
2010.godine u 98-oj godini umrla žena po imenu Irina Sandler.
Za vreme Drugog svetskog rata ona je dobila posao u Varšavskom getu kao vodoinstalater-zavarivač.
U njoj su bili skriveni motivi. Budući da je bila Njemica, znala je o planovima nacista po pitanju Jevreja. Na dnu svoje torbe za alat ona je počela da iznosi decu iz geta, a u zadnjem dijelu svog kamioneta.
Imala je džak u kome je sakrivala veću decu.
Tu pozadi ona je vozila i psa koga je naučila da laje kad god bi joj straža propuštala kamionče kroz kapiju geta.
Vojnici, prirodno nisu hteli da se zadršavaju sa psom, koji je lajući prikrivao zvuke koje bi deca mogla proizvesti.
Za vreme te delatnosti Irina je uspela da iznese iz geta i, samim tim spase 2500 dece. Nacisti su je ipak otkrili i žestoko je izbili prebivši joj i ruke i noge.
Irina je zapisala imena sve dece koju je spasla i taj spisak čuvala u staklenoj boci zakopanoj ispod drveta u zadnjem delu svog dvorišta.
Posle rata pokušala je da pronadje preživele roditelje i da okupi porodice. Ali većina njih je okončala život u gasnoj komori.
Djeca, kojima je Irina pomogla bila su smeštena u domovima ili su bila usvojena.
 Irina Sandler je bila nominovana za Nobelovu nagradu za mir. Nije je dobila.
Tu nagradu je dobio Al Gor za slajd-šou o globalnom otpljavanju.

Pomenuta publikacija prezentuje 100 vodećih evropskih gradova koji predstavljaju dio zajedničkog tržišta za međunarodne investitore.

Prema publikaciji City Leaders grad Sarajevo je svrstan u „REINVENTED CAPITALS“, što znači da ulazi u red vodećih tranzicijskih prijestolnica sa velikim potencijalom i šansama za dinamičan ekonomski razvoj. Ocjenjuje se kao grad koji ima velike razvojne mogućnosti za razvoj uslužnog sektora i daljeg rasta i poboljšanja turističke reputacije na međunarodnom tržištu.

U publikaciji se također navodi da je domaća IT industrija još uvijek u ranoj fazi razvoja, te da je pozanti turistički vodič Lonely Planet prošle godine uvrstio Sarajevo u top 10 svjetskih destinacija koje bi trebalo posjetiti.

Američka ratna reporterka Marie Colvin i francuski freelance fotoreporter Remi Ochlik ubijeni su danas u Homsu, od kuda su izvještavali o strahotama koje proživljavaju stanovnici opkoljenog sirijskog grada izloženog neprestanim artiljerijskim udarima snaga lojalnih predsjedniku Bašaru al-Asadu.

Colvin, iskusna reporterka koja je radila za britanski The Sunday Times i koja je prošla čitav niz ratišta u svijetu, bila je jedna od malobrojnih zapadnih novinara koji su se uspjeli prokrijumčariti u opkoljeni Homs, gdje se nalazila od prošle sedmice i izvještavala o užasima koje proživljavaju civili toga grada.

Ona i Francuz Ochlik ubijeni su kada je granataispaljena od Assadovih snaga pala na improvizirani press centar u četvrti Babu Amr, a u tom napadu ranjena su još tri novinara, među njima i novinarka Le Figara Edith Bouvier.

Iz sirijske opozicije smatraju da nema nikakve sumnje da su Asadove snage namjerno gađale u zgradu za koju se zna da se tamo zadržavaju zapadni reporteri, te da su nakon napada mrtva tijela novinara ostala na zemlji jer im se zbog neprestanog granatiranja nije moglo prići.

Colvin, koja je od 2001. nosila crni povez preko lijevog oka jer ga je izgubila izvještavajući s ratišta u Šri Lanci, tek se nekoliko sati prije nego što je ubijena javila izravno u programe nekoliko televizijskih stanica i izvjestila o smrti dvogodišnjeg djeteta. Dječak je bio teško ranjen, ali liječnici koji su bili s njim nisu mogli učiniti ništa da ga spasu jer nisu imali potrebnu medicinsku opremu.

- Bilo je grozno. Liječnici su bili bespomoćni. Dječak je samo tiho ležao na krevetu, a njegov maleni stomak se podizao dok nije umro, komentirala je za CNN Colvin potresne snimke polagane smrti dvogodišnjeg dječaka za koje je rekla kako ih javnost treba vidjeti jer su ti šokantni prizori “svakodnevne realnosti za civile Homsa”.

- Nikome ovdje nije jasno kako međunarodna zajednica može dopustiti da se ovo događa. Posebice kada imamo nedavni sličan primjer Srebrenice, grada koji je također bio opkoljen i gađan, a potom je uslijedio pokolj. Čak 28.000 civila ovdje živi u strahu za svoj život - rekla je Colvin u svom posljednjem reporterskom javljanju, onome koje je emitirano na BBC-iju, prenosi zagrebački "Jutarnji list".

U svom posljednjem novinskom tekstu, objavljenom u The Sunday Timesu, Colvin je opisala sudbine civilnih stanovnika Baba Amre koji već mjesecima žive u ratnim uvjetima, a zadnjih 18 dana pod neprestanim granatiranjem Asadaovih snaga.

Izvor:Dnevni Avaz

Na tenderu u Laktašima
:DDD

Sarajevo je organizaciju zimske olimpijade dobilo u konkurenciji s japanskim Sapporom i zajedničkom kandidaturom švedskih gradova Falun i Göteborg. MOK se pri tome djelomično vodio političkim razlozima - kao nesvrstana zemlja, tadašnja Jugoslavija je davala manje prilike za hladnoratovske bojkote - no glavni je motiv ipak bila želja da se Igre, kao simbol svjetskog mira i bratstva među ljudima - održe u gradu koji je dotada obično bio vezivan za izbijanje prvog svjetskog rata.a vlasti Jugoslavije sarajevska Olimpijada je bila sjajna prilika da državu svijetu predstave u najboljem mogućem svjetlu, i u tom nastojanju ih nije omela ni velika ekonomska kriza koja je SFRJ bila pogodila početkom 1980-ih. U Igre su utrošena velika sredstva, te sagrađen veliki broj impozantnih građevina i ostale infrastrukture. U tome su vlasti imale podršku Sarajlija, a već prije samog održavanja su Igre dovele do povećanja interesa za zimske sportove, dotada gotovo nepoznate u tom dijelu Jugoslavije. Igre su među učesnicima, a i među gledateljima ostale u vrlo dobrom sjećanju. Domaćinima je posebno bilo drago što je slovenski alpski skijaš Jure Franko osvojio srebrnu medalju u veleslalomu - prvu medalju koju će Jugoslavija dobiti na zimskim olimpijadama. Franka su Sarajlije na skijalištu bodrile s transparentima na kojima je pisalo Više volimo našeg Jureka, nego domaćeg bureka. Ipak, najveće zvijezde sarajevske Olimpijade su bili učesnici natjecatelja u umjetničkom klizanju. Najbolji dojam je ostavio britanski par Jayne Torvill i Christopher Dean koji su osvojili zlatnu medalju u plesu. Na Igrama je zlatnu medalju dobila i istočnonjemačka klizačica Katarina Witt koju je upravo sarajevska olimpijada učinila jednom od najvećih sportskih ikona kraja 20. vijeka. ZOI 1984 se često smatraju najblistavijim trenutkom u historiji Sarajeva i Bosne i Hercegovine, i u mnogo čemu su predstavljale antitezu svega što je Sarajevo pogodilo osam godina kasnije. Zbog toga se javila inicijativa da Sarajevo postane domaćin nove zimske olimpijade, koja bi se 2014. održala na 30. obljetnicu ZOI 1984, odnosno 100. obljetnicu sarajevskog atentata, te tako zauvijek zakopala mračnu prošlost.

Kratak pregled:

Prve Zimske olimpijske igre u komunističkoj državi.

Organizacija 14. ZOI koštala je 142,6 miliona dolara, a polovina prihoda bila je ostvarena od prodaje prava na televizijski prenos.

Ukupno je prodato 250.000 ulaznica, a samo u inostranstvu 200.000, dok su TV prenos sarajevske "bijele olimpijade" pratile dvije milijarde ljudi.

Učestvovalo je 1.272 sportista iz 49 zemalja, a sa ZOI je izvještavalo preko 4.500 novinara. Nakon 14. ZOI, Sarajevu je, uz olimpijske objekte, ostalo 2.850 novoizgrađenih stanova, više hotela a bilo je otvoreno i 9.500 novih radnih mjesta. Izložba o olimpijskome Sarajevu obišla je 1.640 gradova bivše Jugoslavije i svijeta.